Bihor i Običaji

www.trpezi.eu

BIHORAC

Bihorac je plemenit čovjek,

kome se mnogi dive.

Bio je i do sad jasan,

ali sasvim malo glasan.

Šutijo je i čekao

da drugi brinu o njemu.

samo je radio

i od jakih vjetrova se branio.

Kada musafir ulazi u kuću

svi ustaju,

a on u vrh sobe odsjeda.

Za gosta se spremaju najbolja pića i pečenice,

ostali mogu piti hošafa i jesti ječmenice.

Dočekuju ga lijepom riječju,

kafom i sofrom vrućom.

Volju imaju,

imaju dušu k*o veliku kuću.

Postao je čuven

po življenju,

po stradanju

i nadanju.

Bihorska posna zemlja,

žuta smonica, užina topla

naučila ga je

da bude tvrd ko kamen.

Tvrd na suzu,

tvrd u veselju,

tvrd na paru.

Strpljiv i da čeka.

Zumber Muratović

OBIČAJI U BIHORU

Običaji u Bihoru su isti kao i u drugim dijelovima Sandžaka. Običaji predstavljaju prihvaćena nepisana pravila lijepog ponašanja čovjeka

u određenim životnim situacijama. Običaji Bošnjaka Bihora, kao i Bošnjaka u Sandžaku, nastali su na osnovama viševjekovne primjene

odredaba Kur'ana i Suneta.

Bihorci vjeruju da se preko nepravde, nasilja i skrnavljenja Božijih zakona sreća ne može graditi. Ono što se stekne svojim radom ili

naslijedi od roditelja to je halal. Ono što se zaradi krađom, otimačinom, prijevarom, tome hair ne može da se vidi.

Pozdravi, i svi ceremonijali koji idu uz njih, spadaju u kulturu Bošnjaka tog prostora. Najčešći pozdarvi su akšam hajrola, sabah hajrola

(na šta se odgovara sa alah razióla), merhaba, selam, es-selamu alejkum...

Riječ selam je infinitiv od glagola "selime" i znači "mir", harmonija, spas, predanost (Bogu).

Es-selamu jedno je od 99 Allahovih lijepih imena i ono, kao takvo, pripada samo Njemu, ali to isto tako znači da sve ono u svijetu što se

označava sa "selam" dolazi od Njega kao dar nama.

Es-selamu alejkum je, također, navedena riječ "selam", samo sa određenim članom "el" i zamjenicom u drugom licu množine (alejkum),

a znači da nekom želimo zdravlje, mir, spas i sigurnost svake vrste: duševnu, fizičku, društvenu, kao Allahov dar i zaštitu. Lijepo je,

međutim, selam dopuniti riječima i gestama kojim želimo naglasiti našu naklonost.

U komunikaciji sa nemuslimanima, rukovodeći se principom poštovanja svačije tradicije i nenaturanja svojih uvjerenja drugima,

pozdra¬vljamo njihovim pozdarvima, ukoliko oni nisu u suprotnosti sa islamskim načelima.

U međusobnoj komunikaciji Bošnjaci ne smiju selam zamjenjivati drugim pozdravima. U prkasi često srećemo da se pozdarvljaju sa

merhaba, sabah hajrolah, akšam hajrolah.

Redoslijed pri pozdravljanju je sljedeći: Mlađi prvi pozdravlja starijeg. Oni koji dolaze pozdravljaju one kojima dolaze. Pojedinac prvi

selami većinu. Oni koji su u nekom prijevoznom sredstvu pozdravljaju one koji idu pješice. Oni koji prolaze, prvi pozdravljaju one pored

kojih prolaze. Ako se radi o skupinama, dovoljno je da ispred skupine jedan nazove selam, a dovoljno je i da samo jedan primi selam.

Ovih pravila se ne treba kruto držati. Dozvoljeni su i neki izuzeci.

Omladina, a posebno djeca, na neki način su zauzeti sami sobom, a ponekad su jednostavno nemarni. Zato je potrebno da stariji, koji

želi edukativno djelovati, prvi selami. Ako treba pozdraviti skupinu ljudi gdje znamo da ima, npr., Bošnjaka i pravoslavaca, onda treba

uputiti Bošnjacima njihov pozdrav, a pravoslavcima njihov. Na to nas i uzvišeni Kur'an obavezuje.

Lijepo je da međusobne susrete učinimo što uljudnijim, što učtivijim, što srdačnijim. U tom smislu naše selame trebamo obogatiti lijepim

postupcima, gestama i riječima koje će tome pridonijeti.

Lijepo je pozdravljati ljude uz srdačan osmijeh. Kod nas je uobičajeno da se prilikom selama blago naklonimo i da prinesemo desnu

ruku srcu. Osmijeh nikako ne bi smio djelovati izvještačeno, a naklon i pokreti ruke suviše teatralno.

Uobičajeno je da se pripadnici istog pola pri pozdravljanju rukuju. Rukuju se i međusobno muškarci i žene ukoliko ne postoje šerijatska

ograničenja. Uobičajeni način rukovanja je kada jedan drugome pružimo ruku, prihvatimo jedan drugoga punom šakom, uz blagi stisak,

i tako se zadržimo kratko vrijeme. Rukovanje se nekad vrši i objeručno, tako da svaki drugome drži po jednu šaku između svojih šaka.

Nije lijepo da jedni na drugima stežemo ruku, "isprobavamo snagu" i suviše dugo zadržavamo jedan drugoga. Jačina stiska je

umjerena. Čovjek ne smije da pravi nad čovjekom dominaciju, već mora da djeluje kao daje u istoj ravni, bez obzira staje po zanimanju i

slično. Ove norme su za čovjeka vjernika prirodne. Zato je pozitivno biti vjernik, bez razlike koje vjere čovjek bio. Vjernik čovjek ove

norme sve zna. A nevjernik je kao prazno bure. Kad ga taknete ono zveči, a ta zveka je veoma neprijatna.

Bošnjaci se prema svima trebaju ponašati lijepo, uljudno i učtivo. U tom smislu, nemuslimanima ne trebamo nametati svoj pozdrav,

nego ih trebamo pozdravljati onako kako se oni pozdravljaju. Posebno je to važno ako smo svjesni da selam označava samo suštinu

islama. Kada bi oni koji nisu muslimani, prihvatili tu suštinu, onda ne bi bilo nerazumijevanja između vjera i ljudi.

U Bihoru Bošnjaci se često pozdravljaju sa "merhaba", na što dru¬ga strana uzvraća istom riječju, a uz to, najčešće ide rukovanje.

Bliske osobe, ukoliko se sastaju nakon duže razdvojenosti, često iskazuju svoju radost odmjerenim zagrljajem. U Bošnjaka nije običaj

ljubljenje pri srdačnom susretu, posebno ne u usta. Kada gost ide iz kuće on prvi kaže "Allahemanet".

Gostu koji dolazi u kuću poželi se dobrodošlica riječima "holđeldum", što je riječ nastala od "hoš geldn" (dobrodošao), na što druga

strana uzvraća sa "hoš bolduk" (bolje vas našao). Dobrodošlica se iskazuje i riječju "bujrum" (izvoli).

Čest je običaj kada se Bošnjaci ujutru sastaju, da se pozdravljaju sa "sabah hajrolah" (turski: sabah hajr olsun), na što se odgovara

"Allah razola" (turski: Allah razi olsun). Pozdarv navečer je"akšam hajrolah" (akšam hajr olsun).

Prilikom rastanka, najčešće se pozdravljaju sa "Allah emanet," na što se otpozdravlja istim riječima (a negdje sa selametile), što u

prijevodu znači: ostavljam te (ili vas) Allahu na emanet (da vas Bog čuva). Često se na rastanku, a ponekad i poslije ovih riječi, oprašta

sa "eivala" i "eisadile."

Naša vjera islam nudi izlaz u vidu vraćanja "suštini". Selam, kako je naprijed navedeno, jedan je od puteva povratka "sebi." Zbog raznih

uticaja u posljednje vrijeme, u Bihoru kao i šire, selam je dobio na svom značenju. Ostao je najviše u komunikaciji "vjerskih ljudi" i

osta¬lih u komunikaciji s njima. Veliki broj Bošnjaka svoje pozdrave nije prihvatio kako treba, jer, čini mi se, smatraju da oni nisu njihovi,

pa se vrlo često pozdravljaju sa "kako si?" ili nekom neodređenom gestom. "Kako si, šta radiš?" nije pozdrav, to je pitanje.

Jedan dio Bošnjaka je prihvatio takozvane "narodne" pozdrave kao štosu: dobro jutro, dobar dan, dobro veče,dravo i dr. I omladina se

najčešće koristi pogrešnim, tuđim pozdravima:ćao, haj, baj i drugim. Samtram da povratak Bošnjaka selamu znači i povratak svojim

nacionalnim korijenima i korijenima svoje vjere. Oni koji i dalje

misle da, ako rade u nekoj državnoj službi i slično, ne treba da koriste svoje pozdrave, žive u zabludi. Svoje po¬zdrave treba da koriste

makar u privatnom životu, jer ako neko čeka penziju pa da tek tada počne sa svojim pozdravima, može se desiti da prije toga preseli na

ahiret.

Najbolji primjer za ovo je jedna hićaja koja otprilike glasi ovako: "Jedne prilike kada je Azrail došao po dušu jednog čovjeka, drugi ga

čovjek zamoli da mu, kada bude dolazio po njegovu dušu, javi par dana prije kako bi se porodica pripremila na vrijeme. Azrail pristane

na to. Prošlo je nekoliko godina, kad eto ti Azraila. Čovjek se malo prepadne i upita ga da li je došao po njega. Azrail odgovori potvrdno.

Čovjek mu zamjeri što mu nije javio par dana prije kako su se dogovorili. Azrail mu na to saopšti da mu je javio. Čovjek odbija da mu je

javljeno. Azrail odgovara da mu je javio, ali da čovjek to nije umio da protumači, pa ga pita: "Jesi li osijedio, jesi. Jesi li oškrbio, jesi. Jesi

li oslabio u odnosu na ono što si bio u mladosti, jesi. E, to su ti znaci da ja mogu svaki dan da dođem po tebe i da treba da budeš

spreman." Trebamo znati da su kušnje stalni saputnici čovjekovi, a nekad i čitavih naroda. Kušnje su tajna koja nas prati čitav život.

Insan mora imati sabor i nadu u bolji život. Allah kuša naša srca, koliko nepravde možemo podnijeti.

"Allah kuša svoj umet koliko je kadar."64

"Allah uzima duše u času njihove smrti, a i onih koji spavaju, pa zadržava one kojima je odredio da umru, a ostavlja one druge do roka

određenog. To su, zaista, dokazi za one koji razmišljaju." (Kur'an, XXXIX: 42). Allah nas je počastio i dao nam da živimo na ovom du-

njaluku. Dao nam ruke, noge, glavu, srce, mozak i sve ono što je jednom insanu potrebno. Sva dešavanja su njegovom voljom.

Postavio bih nekoliko pitanja: Kada bismo znali da ćemo oslijepiti, štabi smo dali da sačuvamo vid? Pretpostavljam da bismo dali sve

što imamo?! Kad bismo znali da ćemo izgubiti noge, šta bismo dali da do toga ne dođe? Opet bismo dali sve što imamo!? Ali ako damo

sve što imamo da ne bismo izgubili vid, onda nam više ništa nije preostalo da damo kako ne bismo izgubili noge. Problem je u tome što

mi imamo sve to, a većina od nas neda ništa. Neda ništa za džamiju, neda ništa za medresu, neda ništa siromahu, ima onih koji ni

članarinu za džamiju ne plaćaju. Ima onih koji umru a ne podignu ruke i pomole se svome Stvoritelju. Neki ga čak i grde i nikad ništa

nisu dali za razvoj svoje vjere. Ništa nisu dali a imaju zdravo tijelo, oči, uši, ruke, pamet, srce, pluća, kožu i mnogo drugih organa čiju

funkciju i ne znamo, a bez kojih je normalan život nemoguć. Da li znamo ko nam je to sve podario? Je li to možda "priroda" koja nema

razum i koja ni sama nema ovo što mi imamo?! Čovjeka je Allah stvorio, i Njemu se treba zahvaliti i biti mu pokoran. Zadnje i konačno

uputstvo koje je Allah preko svog posljednjeg poslanika, Muhameda a.s., poslao svim ljudima jeste Kur'an, gdje je objasnio svrhu našeg

postojanja kada u njemu kaže: "Ljude sam stvorio samo da Me obožavaju." (Kur'an, LI: 56) Zato se moramo truditi i biti spremni za život

u islamu, i za smrt, poslije koje nas čeka vječni život. Moramo biti spremni prije nego li bude kasno, jer Allah kaže: "I kad se toga dana

(Sudnjeg) primakne džehenem, čovjek će se sjetiti, a na šta mu je sjećanje, i reći će: "Kamo sreće da sam se za ovaj život pripremio."

(Kur'an, LXXXIX: 23-24) Allah je taj koji prima po¬kajanje svojih robova, a Njegova kazna je zaista žestoka. Moramo ga poštovati i

Njemu se moliti za milost. Allah uvećava na taku onima koji žive u slozi i poštuju roditelje. Gdje su stari, tu je berićet.

U Bihoru su male razlike između običaja sela i grada i slični su sa običajima Bošnjaka Sandžaka. Rađanje muškog djeteta je poseban

do¬gađaj, jer se muško dijete smatra nasljednikom. U većini slučajeva žene su djecu rađale u svojoj kući, uz pomoć neke iskusne žene.

Na temelju za kuću organizuje se moba. U većini slučajeva kolje se jagnje, i to muško. U temelju se zakopava nešto od zlata. Moba,

muško jagnje, zlato, sve to simbolizme jače povezivanje porodice sa bratstvom, komšilukom, prijateljima i si. Kuće su prostori porodične

intime, smiraj nakon rada i opuštanja u izolaciji i miru.

Na krovnoj konstrukciji se ističu darovi, najčešće su to kušulje i peškiri. Svi ti darovi pripadaju majstorima na izradi krova. Tada se pr¬avi

veselje na koje se pozivaju rodbina i prijatelji. Obilježava se prigodnom svečanošću, gdje u većini slučajeva hodža uči hair-dovu.

Od vjerskih praznika najveći je Ramazanski i Kurbanski bajram.

Iz knjige; Bihor i bratstvo Muratovića u njemu  Zumber Muratovic