U ljetnjim mjesecima selo je prošarano cvijećem pa
izgleda kao najljepši Persijski tepih po kome bi
svaki čovjek želio da prošeta i ubere po neki cvijet
Ljubičice ili pak nekog drugog od više desetina
vrsta cvijeća.
Vraćaju mi se uspomene iz djetinjstva, a one kao što znate nemaju ništa s objektivnom stvarnošću kakvu doživljavaju mladi ljudi. Davno sam otišo iz Johove
Vode, ali to je moj zavičaj. Tu riječ poznaju mnogi ljudi koji žive daleko od svog zavičaja; vezana je uz nostalgiju i čežnju. Moje vraćanje u mjesto moga
djetinjstva uvijek je kao vraćanje na izvor svježe vode; ponovo me osnaži. Uzmem sebi mjeru i broj, kako obično ja kažem, bude mi dobro. Zašto ću s vama
podijeliti svoje iskustvo? Jer znam da će mnogi moji rođaci u dalekom svijetu proći samnom kroz svoje uspomene. A vama koji niste iz Johove Vode želim reći i
opisat kako izgleda ovaj zaseok u Trpezi. U ljetnjim mjesecima selo je prošarano cvijećem pa izgleda kao najljepši Persijski tepih po kome bi svaki čovjek želio
da prošeta i ubere po neki cvijet Ljubičice ili pak nekog drugog od više desetina vrsta cvijeća.
Napisati najosnovnije podatke i sa druge strane riječju i slikom pokazati ljepote koja naša sela u velikoj mjeri posjeduju. Svako je selo na svoj način posebno,
prepuno živopisnih predjela, pejzaža i svakome od nas duboko priraslo uz srce. I ako svi mi već dosta toga znamo o mnogim selima naše opštine Petnjica,
sigurno ćete ovdje moći pročitati još po koji detalj koji niste znali.
Prvi Muratović koji je priješo 1845.godine iz Petnjice da živi u Trpezima, u zaseok Johova Voda, to je bio Suko Muratović. U Petnjici, u zaseok Jasikovac, ostala su mu
dvojica braće: Demir i Mešo. Zemlju koju je Suko koristijo, u Johovu Vodu bila je u vlasništvu aga iz Rožaja. Na početku je Suko izlazio samo ljeti u Johovu Vodu i obrađivo
imanja, da bi kasnije i naselio tu zemlju. Obaveza prema agama iz Rožaja su bile u vidu četvrtine roda koji se sakupi u toku ljeta. U Gornjem Bihoru nije bilo begovski
porodica, izuzev jednim dijelom Cikotića i Skenderovića iz Trpezi. Kad se Suko nastanijo u Johovu Vodu to jest Trpezi dobijo je četiri sina: Musliju, Aliju, Mumina i Nurka.
Od njih je nastao čitav zasok Johova Voda u Trpezi.
Sa slabljenjem Turske vlasti 1912.godine slabi i utcaj aga. Nove vlasti stavljaju se na stranu bezemljaša, pa tu zemlju obično dodeljuju, besplatno onima koji su radili.
Međutim Muratovići su bez znanja vlasti, agama tu zemlju platili, i ako to age od njih nijesu tražile. Muratovići nijesu htjeli o haramiti naše porodice. I tako je nastao zaseok
Johova Voda U Trpezima. A ime je dobilo po izvorima kji izviru ispod Joha.
Zaseok Johova Voda danas broji 25 kuća a većinom živi starija Populacija. Dok je omladina zbog različitih razloga napustila svoje domove i otisla je u Zapadnu Evropu
(Njemačku, Luxsemburg, Italiju, Bosnu i Hrcegovinu i ostale Evropske zemlje). Stanovništvo koje je ostalo živi od zemljoradnje i ostale djelatnosti, pošto u obližnjem gradu
Berane nemoguće naći posla. Međutim selo pomažu ili izgrađuiju baš ti ljudi koji su na privremenom radu u Inostranstvo i koji vole još svoj rodni zavičaj.
Raseljavanje je veliko u ovom kraju, što možete pogledati ove slike u nekima kućama niko ne živi ili ostaje starija populacija koja ne želi da napusti svoje domove.
www.trpezi.eu
PORIJEKLO MURATOVIĆA
Predanja govore da je bratstvo Muratovića u Bihoru, porijeklom iz Bosne i Herecegovine, a prvobitno potiče od bogumila kao i većina Bošnjaka na Balkanu. Krajem XVI
stoljeća preci s nastanjuju na obližnjoj Pešterskoj visoravni, tu provode izvjesno vrijeme, a onda se dvojica braće doseljavaju u selo Ponor nadomak Petnjice. Sa
sigurnošću se zna da su današnje prezime dobili posle jedne zajedničke akcije dvojice braće i još nekih Bošnjaka iz Gornjeg Bihora. Naime neki vojvoda iz Vasojevića
često je pljačkao Bihor. Niko nije imao kuraži da mu se suprostavi, pa je on bez problema u nekoliko navrata otjerao svojoj kući veliki broj stoke. U svom selu se hvalio, pa
je čak i pjesme pjevao, od čega je jedan dio zapamćen.
“Bole me ruke i mišići,
sjekući Turke u kruščici...”
Kruščica je selo koje se nalazi u Gornjem Bihoru i ova pjesma se odnosi na nju. Pojedinim ljudima iz toga kraja ovo je zasmetalo, pa riješe da se organizuju i pođu da
osvete vojvodi. Pošla je jedna grupa vrijednih ljudi, a sa njima i dvojica braće koji su došli sa Pešteri, iz okolne Sjenice. Kada su došli pred kuću pomenutog vojvode,
pozvali su ga da izađe, međutim njega nije bilo tu pa su oni bez problema krenuli stado ovaca put Petnjice. Bila je to odmazda za bezbroj pljački koje je vojvoda učinio
stanovništvu Gornjeg Bihora. Nakon sahat vremena, vojvoda dolazi svojoj kući i njegovi čobani mu saopštavaju šta se desilo sa stadom ovaca. On odmah, dobro
naoružan, kreće u potjeru na svom konju sedlaniku. Stiže ljude na Polici u nekim barljivim livadama koje su bile natopljene obilnim jesenjim kišama. Kada su vidjeli da im
se vojvoda približava, a misleći samo da je on predhodnica, svi osim one dvojice braće, ostavljaju stoku i bježe u brda, a zatim se osipaju u pravcu petnjice. Jedan broj se
zadržao po okolnim brdima i cijeli događaj su pratili s pažnjom.
Vojvoda pokušava da uzme stoku.a dvojica braće mu ne dozvoliše.Vojvoda vadi sablju a dvojica braće se pogledaše i izvadiše svije sablje. Udari vojvoda prvi nasta žestok
okršaj. Ubiše braća vojvodu, uzimaju mu sablju i konja vranca i nastave tjerat stoku u pravcu Petnjice. Kada su došli u Petnjicu ispričali su šta im se desilo, a oni koji su
gledali sa okolnih brda to i potvrdiše taj mejgdan sa vojvodom. Zbog te njihove hrabrosti mještani Petnjice su ih sa divljenjem gledali, hvalili i blagosiljali. A braća ljudi od
snage i moći plahi i visoki, vitki, sa licima punih izraza, jakih jagodica i sokolovih očiju. Petnjičani su često govorili:
“Da im bog da murat (što znači u prevodu svako dobro).”
Od česte izgovorene riječi murat, dobijaju prezime Muratović. Ova priča se prenosila sa koljena na koljeno i zna je gotovo svaki stari Muratović u Petnjici.
