Rođen sam u Trpezi zaseok (Johova Voda) gdje sam  odrastao i proveo svoje djetinjstvo. Ime mi je Tufo a prezivam se Muratović živim i radim u Njemačkoj sa svojom familijom. Nebih puno o meni piso jer ovaj Sajt posvjećen je mom rodnom mjestu Trpezi i prelijepom Bihoru. Hobi: Fotografija, Video, Kompjuteri i pisanje. Napiso sam i neke pjesme koje možete pročitati na ovoj stran. . Ovu pjesmu sam posvetijo     mom djedu Reku   Dok su pod prozorom mirisali žuti cvjetovi, razgovarao je sa svima. Sjedio naslonjen na staroj stolici, pustajući kolutove gustog dima. Nana je zamišljeno sjedela, gledala njegove kamene ruke. Koje su klesale godine duge nekad sa manje, nekad sa više muke. U njegovim mislima naviru sjećanja, čelične bore lice oru. Pojavi se slika srećnog čovjeka zagledanog u bistru zoru. Kada se udaljio sa prozora toplo poslijepodne zrake rasunta. Stara stolica osta usamljena, sjetnom koprenom ogrnuta. Putuje čovjek koji nema smrti, čiji su koraci puni moći. Što više trajem, jasnije vidim lik koja obuzima moje oči. Prozor ga i dalje pamti, maše, oba krila govore. Čujem i dalje djedove riječi koje kao rijeke uviru u more. Tufo Muratović           DJED REKO BIHOR   U snu zaškripi zahrđala kapija iz moje avlije snene. Ona mi neprestano maše, vjetar je budi zbog mene.   Sklanjam se u tudju dolinu, misao vječita sen u srcu snaži. Odmah shvatim da život neće među zvijezdama da me traži.   U sred avlije se savila stara vrba, nema za kog da raste, više se ne smije. Nema ko stare staze da mjeri istim koracima, nema ko hlad da pije.   Zaledili se otkucaji sata, sjećanja na zavičaj neprestano dolaze. I na tolikoj daljini kapi kiše koje padaju iznad Trpezi ovdje me pronalaze.   Skupo bih platio pitki žubor mog izvora, i svaku kap sa stare česme. Sekundama mjerim godine, nostalgija za rodnim Bihorom me uzima sve više. Tufo Muratović SELO ISPOD TURJAKA Ispod brda iznikla je gruda, ispucala zemlja tvrda. Oko nje su lijepe planine, Trpezi, da li su mu ime. Lijepo ime dali su ljudi i krčili žbun tvrdi. Gusti šljivik zaklonio nebo vedro, cvijetna serdžada okitila sunca jedro. Trpeške majke rađale su momke i gajile svoje potomke. Pratile u svijet mahanjem ruke, halalile njihove nestašluke. Svi su glave držali visoko, s planinom Turjak ravnjali oko. Tufo Muratovic PROLJETNE TRPEŠKE NOĆI Blaga struja proljetne Trpeške noći sija zanosan miris. Svaka noć po jedno selo okiti ogrlicom od behara. Slapovi mjesečine povijaju se iznad bašti, nad njima se rastresu mamljivo i opojno. Velike sjene mraka plivaju dok konačno ne posustanu. Sve se smiruje, uspavljuje a onda poniknu nekakve zrake, lebde tiho, žive su. Dok mnoga drveća lažu, viti orah i ove godine govori istinu, mojoj bašči čuva stražu. Siva nepregledna magla, gusta kao oblaci sivi tonu u zoru ranu Trpeškom klisurom. Kuće i ljudi kao u bašči, ne vidi se nebo, ne vidi daljina a mene obuzima sjaj. Tu gdje su noći, magle i sjene iznikle i nestale ponovo se rađa šapat. Tu su svi moji, tu me sreća čeka. Cijelom dušom sa željom se stopim. Tu, samo tu, gospodari ljepota, u proljetnoj noći se krijem. Tu, u krilu zavičaja nižem pobjede, krijepi me behar i medeni gutljaj mjesečine. Trpezi i Johova Voda me umjesto oca i majke, jedino mogu zvati sine. Tufo Muratović JOHOVA VODA Dok sjedim pred mojom kućom tiho žubori Trpeška rijeka. Johova Voda pjeva pjesmu koju ne čujem izdaleka. Ispod stare johe voda žubori, neprestano me poji. Postajem ovisnik prošlosti u trenutku kad vrijeme stoji. Umjesto kap po kap, sad bistre vode imam u izobilju. Korak po korak bližim se željenom cilju. Srećom, saznao sam ko me pominje kad mi se štuca. Na pomisao na Kremen brdo srce jače zakuca. Sad kad u njegovom krilu odmaram tajna nada me prati, da će svi budući dani i noći ovako toplo prolaziti. Što više živim u Johovoj Vodi sve se više radost sa sjetom miješa. Moja duša naraste kad udahnem proljetnji miris sa Goleša. Tufo Muratović PETNJICA MOJ ZAVIČAJ Čovjek na tvrdoj zemlji, šuma, proplanak i lug. Na nebu oblak sivi, koji živi, zavičaj mi je prijatelj i drug. Moj zavičaj je gdje brda kriju voćnjake i stari seoski put. U raskošnoj dolini je Petnjica, nad njom zvijezde i  mjesec žut. Jutarnja kap rose, proljeće, ljeto, jesen i sunčev sjaj. Gdje žuborom pjeva rijeka Popča tamo je moj dragi zavičaj. Teško je iz daljine osjećanja reći, nositi kroz život teško breme. I kada u zavičaju liju kiše meni je lijepo vrijeme. Ne zaboravne uspomene drage, očevo pismo, šta bi još treb'o? Moje djetinjstvo je tamo gdje Petnjička brda miluju nebo. Tufo Muratović SUNCE IZNAD BIHORA Stalo sunce iznad  našeg Bihora, kakav lijep pejzaž i kakva tišina. Odmara se, dosta mu je vrve i  zagleda one stare zarasle puteve.   Gledam u njega vidim da se smije mjesec mu se sa strane krije. Treba nekog' da s njim razgovara, svoje zrake u suze pretvara.   Ovdje sreće baš nimalo nema, marljivo se sve za žetvu sprema. Vrijedni Bihorci što vas malo ima, stalo sunce pa sve glavom klima.   Baca pogled do Popče dole sluša Bihorce kako se sa kosom bore. Danas svoju mijenja  putanju, divan kraj  je sav u propadanju.   Stalo sunce, stalo pa odmara gleda pejzaž  Bihora meni dragog kraja. Moram dalje kao da mi veli, na put me gone oblaci  bijeli.   Dijaspora, da li vam se javi pita sunce pa dalje nastavi. To pitanje sunce postavi I bez odgovora nas ostavi. Tufo Muratović ZABORAVLJENO SELO Mojem selu Trpezi je ime mnogi se diče i ponose njime. U njemu su se mnogi rodili i prve riječi progovorili. Lijepo je i ne baš malo, mnogima je do njega stalo. Mnogi se ponašaju kao da se stide, u tuđoj zemlji opstanak vide. Tamo kupiše stanove i kuće, zaboraviše da je samo u Trpezima vruće. Ovo je pjesma u kojoj svi patimo, a šta bi bilo da se svi vratimo? Znam ja Trpežane moje, znam da se kao i ja istine boje. Često za rodnim krajem pate, a može se desiti da se nikad ne vrate. Moja poruka je ona koju i sebi želim: vratimo se tamo gdje se najviše veselim. Mnoge riječi u pjesmi su pune boli, ne zaboravite da vas Trpezi vole. Tufo Muratović ŠTA JE ŽIVOT   Šta je život u meni osjećaj se javi, da li prijeti oluja besmisla? Novi dan nabujalo teče ne postoji bol koji proći neće. Bunar želja na uranku se oglasi cijelu zemlju svijetlom zaplavi. U meni se javi sumnja da je sreća u kosmičkoj moći.   Prolazi život kao iznad krova dim zaklonjen košuljom trpnje, okovan slučajnošću postojanja. Ko će mi u životu čašu snage dati jer tako malo zapravo mi treba? Srećom postoje trenuci koji daju osjećaj mladosti.   Jednog dana sjeti ću se svega jer za sreću sasvim malo treba. Treba mi svjetlost dana i dah života.   U sutonu tone umorna noga dana. Smiješak vara kao mlijeko od kreča jer život je svjetlost zakašnjelih zora. Niko ne shvata da u tuđem mraku vidi svoje neizliječene rane. Tufo Muratović PONOSNA PETNJICA Sve umire i nestaje, radosti skoro da nema, samo tuga i čekanje živi. Nepravda boli, opterećuje snove, izagoni suze i oduzima osmijehe. Ostalo je samo tiho čekanje i opraštanje od onog čega više nema. Tufo Muratović MOJA LJUBAV U parku  ja upoznah tebe, predivnu i lijepu, šetaš, sijaš sva, kao plijen te gledah, poželjeh da te imam, ni slutio nijesam, plijen sam post'o ja... Nijesam te poznavao, nijesi ni ti mene sjećas li se, sjećaš li se toga dana Na sitne komade, rastrgla si mi dušu, obazu me nemir, bol i strašna tama. Te vruće ljetne noći uz suton, šaptao sam ti najslađe rječi topila si se u mom naručju a čekao sam šta ćeš mi reći. Biti tvoj, to je moja sudbina. Ljubav je tako odredila. I nek živi ljubav, ona koja je vječna. Nek pronađe svoje gnijezdo u nama. Tufo Muratović ŠTA JE ŽIVOT   Šta je život u meni osjećaj se javi, da li prijeti oluja besmisla? Novi dan nabujalo teče ne postoji bol koji proći neće. Bunar želja na uranku se oglasi cijelu zemlju svijetlom zaplavi. U meni se javi sumnja da je sreća u kosmičkoj moći.   Prolazi život kao iznad krova dim zaklonjen košuljom trpnje, okovan slučajnošću postojanja. Ko će mi u životu čašu snage dati jer tako malo zapravo mi treba? Srećom postoje trenuci koji daju osjećaj mladosti.   Jednog dana sjeti ću se svega jer za sreću sasvim malo treba. Treba mi svjetlost dana i dah života.   U sutonu tone umorna noga dana. Smiješak vara kao mlijeko od kreča jer život je svjetlost zakašnjelih zora. Niko ne shvata da u tuđem mraku vidi svoje neizliječene rane. Tufo Muratović SVE JE VRISAK Sunce se povlači kroz oblake nad Petnjicom pada mrak! Laž do laži, lažna obećanja zavaravanje nacije ,obmana niti u rukama silnika. Sve je vrisak, vrišti duša, nemoć čovjeka sjene pužu zemljom, duše lete zrakom, zlo u čovjeku nesretnome. Dokle taj vrisak vrisak cijeli vijek vrisak koji nam uzima mir. Robujemo bez lanaca trpimo, tugujemo s nadom čekamo. Ovo ropstvo traje u magli snova gospodari mašta htjeli vi ili ne htjeli Opština Petnjica biće naša. Tufo Muratović